Više no što vidimo očima: elektromagnetni spektar

O svijetu oko nas učimo pomoću osjetila. Naše oči tu igraju glavnu ulogu zato što svjetlost nosi velik dio informacija o svojem izvoru, o predmetima od kojih se odbija ili koji svjetlost upijaju. Poput većine životinja čovjek ima vidni sustav koji sakuplja svjetlosne informacije i dostavlja ih mozgu. Naše oči, međutim, nisu samo osjetljive na samo vrlo malen djelić spektra svjetlosti, nego smo praktički slijepi za sve druge dijelove spektra osim onih koje nazivamo “vidljivom” svjetlošću.

A jesmo li doista? Tijekom 19. stoljeća znanstvenici su otkrili i vizualizirali više različitih vrsta prije nevidljive svjetlosti: ultraljubičasto (UV) i infracrveno (IR) zračenje, X-zračenje i gama zračenje, radiovalno i mikrovalno zračenje. Ubrzo je postalo očito da su vidljiva svjetlost i novootkrivene vrste svjetlosti očitovanje jedne te iste pojave: elektromagnetnog (EM) zračenja (vidi sliku 1).

Različiti se tipovi EM zračenja razlikuju po energijama: gama zračenje ima najveću energiju, slijedi X zračenje, UV, vidljiva pa IR svjetlost. Vrste EM zračenja valnih duljina većih od IR svjetlosti klasificiraju se u radiovalno zračenje. Ono je podijeljeno u sub-milimetarske valove, mikrovalove i dugovalne radiovalove. EM zračenje se propagira kao val koji se širi vakuumom. Energija (E) vala je s njegovom frekvencijom (f) povezana relacijom: E = hf, gdje je h Planckova konstatnta, nazvana po njemačkom fizičaru Maxu Plancku. Relacija veze između frekvencije i valne duljine (λ) EM zračenja dana je umnoškom fλ = c, gdje je c brzina svjetlosti u vakuumu. Te dvije relacije omogućuju opis EM zračenja ne samo njegovom energijom, nego i frekvencijom ili pak valnom duljinom.

Zračenje različitih energija (ili frekvencija ili valnih duljina) nastaje od različitih fizičkih procesa i može se detektirati na različite načine. To je razlog, da npr. UV svjetlost i radio valovi imaju različitu primjenu u svakodnevnom životu.

Krajem 19. stoljeća znanstvenici su počeli istraživati kako “uhvatiti” zračenje iz svemira i da bi se moglo “vidjeti” astronomske objekte poput zvijezda i galaksija u valnim duljinama izvan područja vidljive svjetlosti. Prije toga su, međutim, trebali nadići barijeru Zemljine atmosfere.

Atmosfera je, naravno, prozirna za vidljivu svjetlost, što i jest razlog da su se oči mnogih životinja razvile tako da su najosjetljivije upravo u tom području spektra.

Međutim, vrlo malo od ostatka EM spektra može probiti debele slojeve naše atmosfere (slika 2).

• U gornjim slojevima atmosfere atomi kisika i dušika upijaju visokoenergetko gama i X zračenje valnih duljina reda veličine atoma i manjih. Time život na Zemlji štite od smtronosnog zračenja, ali astronomima otežavaju njegovo detektiranje.

• Kisik i ozon u gornjoj atmosferi i stratosferi apsorbiraju i većinu UV zračenja, ali ne i svo. Iskorištavajući ono UV zračenje koje dopire do Zemlje, neke životinje su razvile oči koje ga mogu detektirati^w1.
• Kraće se valne duljine IR zračenja mogu probiti u atmosferu, no vodena para i druge molekule atmosfere.upijaju mikrometarske valne duljine IR zračenja.
• Isto se događa u sub-milimetarskom radiovalnom i mikrovalnom području s valnim duljinama od par stotina mikrometara do oko 1 milimetra. To se zračenje može opažati s opservatorija na površini Zemlje smještenih u područjima velikih visina i osobito suhe klime (kao što opisuju Mignone & Pierce-Price, 2010), ili pokusima s balonima i svemirskim pokusima.
• Atmosfera je prozirna za srednje valne duljine radiovalova koje se zato lako može opažati s površine Zemlje, no ona zaustavlja prolaz radio valova valnih duljina većih od deset metara.

Više o ESA

Europska svemirska agencija (ESA)^w2 e evropski izlaz u svemir, institucija je to koja organizira programe istraživanja Zemlje, njezina neposredna svemirskog okoliša, Sunčeva sustava i svemira, surađuje u istraživanju svemira, razvoju satelitskih svemirskih tehnologija i usluga te promovira europsku industriju.

Uprava za znanstvena istraživanja i istraživanja robotike (Directorate of Science and Robotic Exploration) posvećena je ESA- inim programima za znanost o svemiru i istraživanjima Sunčeva sustava metodama robotike. U potrazi za odgovorima na pitanja razumijevanja svemira, zvijezda i planeta te samog porijekla života ESA sateliti zaviruju u dubine svemira i motre najudaljene galaksije, istražuju Sunce do jedinstvenih detalja i istražuju naše planetno susjedstvo.

ESA je član EIRO foruma^w5, izdavača Science in School.

Neprozirnost atmosfere za zračenje ili opacitet nije jedini izazov koji se postavlja pred astronome; i tubulencija atmosfere također utječe na kvalitetu astronomskih opažanja čak i na valnim duljinama poput vidljive svjetlosti koje stižu do Zemljine površine. Suočeni s tim problemima u drugoj polovini 20. stoljeća u eri svemirskih letova, astronomi su započeli lansiranje teleskopa izvan atmosfere, u svemir. Revolucija koju je to pokrenulo u astronomiji usporediva je s izumom prvog teleskopa prije 400 godina.

Budući da različiti fizički procesi emitiraju zračenje na različitim valnim duljinama, svemirski izvori zrače u jednom ili više područja EM spektra. Koristeći, dakle, teleskope na Zemlji i one u orbiti, astronomi danas mogu kombinirati opažanja duž čitava spektra, čime se dobiva prethodno nepoznata i iznimno fascinantna slika svemira (Slika 3 i Slika 4). Opažanja u IR području npr. ukazuju na, drugim metodama, nevidljive mješavine prašine i plina koji ispunjavaju međuzvjezdani prostor i iz kojih se rađaju nove zvijezde. Detektirajući gama i X-zračenje, astronomi mogu opažati energetski najizdašnije svemirske pojave poput proždiranja materije u crnim rupama i eksplozija supernovi.

Gledanje u nebo: astronomija teleskopima sa Zemlje

Osim svemirskih teleskopa ESA-e postoje i teleskopi Europskog južnog opservatorija (ESO)^w4. Da bi se minimizirao utjecaj Zemljine atmosfere na astronomska opažanja ESO teleskopi postavljeni su na sjeveru Čilea, na jednoj od najpodesnijih lokacija južne hemisfere za astronomska promatranja koja je smještena na velikoj nadmorskoj visini i u području suhe atmosfere.

Kao i ESA, i ESO obavlja opažanja u različitim dijelovima EM spektra. ESO-v Very Large Telescope (VLT ) je najnapredniji svjetski teleskop za vidljivo i infracrveno područje. Sastoji se od teleskopa dijametra 8,2 m i četiriju manjih teleskopa koji zajedno mogu djelovati kao tzv. interferometar te tako omogućiti opažanja još većih detalja. ALMA, koja se još uvijek gradi u pustinji Atacama je najveće astronomsko postrojenje na površini Zemlje. Rezultat je suradnje ESO i međunarodnih partnera i detektirati će zračenje milimetarskog i sub-milimetarskog područja, omogućujući astronomima opažanje nekih od najhladnijih i najudaljenijih objekata u svemiru puno boljim razlučivanjem i osjetljivošću nego što je to moguće danas (Mignone & Pierce-Price, 2010).

ESO je član EIRO foruma^w5, izdavača Science in School.

Istraživanje svemira u čitavom EM spektru je jedan od znanstvenih ciljeva Europske svemirske agencije (ESA, vidi okvir)^w2, koja trenutno ima 5 pokrenutih misija iz područja astronomije (vidi Sliku 5). Redosljedom rastuće energije to su: Planck (sub-milimetarsko i mikrovalno područje), Herschel (IR), Hubble Space Telescope (vidljivo, IR i UV područje), XMM-Newton (X-zračenje) i INTEGRAL (gama i X-zračenje)^w3.

U idućim člancima u Science in School istraživat ćemo EM spektar detaljnije uz pomoć prošle i sadašnje flote ESA i predstaviti svemirske teleskope koji su doprinijeli preoblikovanju našeg razumijevanja svemira.